حامد الضبياني
الحوار المتمدن-العدد: 8642 - 2026 / 3 / 10 - 10:54
المحور:
قضايا ثقافية
في الشرق، حيثُ كانت الحضاراتُ تُولدُ من ضفاف الأنهار، وحيثُ كان الإنسانُ يكتبُ أولى أساطيره على ألواح الطين، نشأت في العصر الحديث أسطورةٌ أخرى أكثر ظلمةً وأشدَّ قسوة؛ أسطورةُ الإمبراطوريات الخفية التي لا تُعلن حدودها على الخرائط، لكنها ترسمها في دماءِ الشعوب، وتُثبتها في ذاكرة الخراب. لم تعد الإمبراطوريات تُبنى بالجيوش وحدها كما في الأزمنة القديمة، بل صارت تُبنى بالعقائد المُسَيَّسة، وبالجماعات المسلحة التي تُشبه الأشباح؛ لا وطن لها إلا الخراب،ولا عقيدة لها إلا التمدد، ولا راية لها إلا الفوضى التي تُلبسها ثوب الخلاص.ومنذ عقودٍ طويلة أخذت المنطقة العربية تُدار كأنها رقعة شطرنج كبيرة، تحرّكها أصابع خفية تتقن لعبة الصبر الطويل، وتُجيد الانتظار حتى تتعب الدول وتشيخ الجيوش وتخور المجتمعات. في تلك اللحظة تمامًا تدخل الإمبراطوريات الصامتة إلى المدن المنهكة كما يدخل الليل إلى البيوت المفتوحة، بلا ضجيج،لكنها تترك وراءها ظلالًا ثقيلة لا تزول بسهولة. وهكذا وجد العرب أنفسهم فجأة داخل متاهةٍ سياسية تشبه الغابة؛ فيها آلاف البنادق،وعشرات الرايات، ومئات الخطابات التي تتحدث باسم الله، لكنها لا تفعل سوى توسيع المقابر.لقد تحولت بعض العواصم العربية خلال السنوات الماضية إلى ساحات اختبار لمشروعٍ طويل النفس،مشروعٍ يتقن فنَّ تحويل الدولة إلى قشرة، وتحويل السلطة إلى صدى،وتحويل المجتمع إلى قبائل سياسية تتنازع على فتات السيادة. لم يعد احتلال الأرض ضرورة، فالأكثر نجاعة هو احتلال القرار، والأكثر ذكاء هو جعل أبناء البلد أنفسهم حراس المشروع الخارجي، يرفعون شعاراته،ويدافعون عنه، ويقاتلون من أجله، وهم يظنون أنهم يدافعون عن عقيدة أو تاريخ أو مظلومية. وهكذا تُصنع الإمبراطوريات الحديثة؛ لا بالمدافع فقط، بل بتفكيك الوعي وإعادة تشكيله حتى يصبح الإنسان جنديًا في معركةٍ لا يعرف حقيقتها.وفي قلب هذه المتاهة ظهر نموذجٌ سياسي فريد، نموذج يخلط الدين بالسلطة،والميليشيا بالدولة، والتجارة بالحرب، حتى صار من الصعب التفريق بين الحاكم والتاجر، بين رجل الدين وقائد الفصيل، بين المزرعة العسكرية والمصنع النفطي، وبين السجن والمقر العسكري. لقد وُلد اقتصادٌ كامل في الظل، اقتصادٌ لا تحكمه قوانين الدول بل قوانين السلاح، ولا تقيسه مؤشرات الأسواق بل موازين النفوذ. ومن بين الأنقاض نشأت ممالك صغيرة غير مرئية، ممالك النفط المسروق، والحدود المفتوحة، والصفقات التي تُعقد في الظلام، حتى صار لبعض القرى نفوذٌ يوازي نفوذ المدن، وصار لبعض القادة الخفيين اقتصادٌ يوازي اقتصاد الدول.وإذا تأملنا المشهد بعيون التاريخ سنكتشف أن المنطقة لم تكن يومًا ساحة صراعٍ بين جيوش فقط، بل كانت دائمًا ساحة صراعٍ بين المشاريع الكبرى التي تتغذى على ضعف الدول. وعندما تنهار الدولة يبدأ زمنُ المشاريع؛ كل مشروعٍ يمدُّ خيوطه في الجغرافيا كما يمد العنكبوت خيوطه في الزوايا المهجورة. وهكذا تتحول المدن إلى عقدٍ في شبكةٍ أكبر، وتتحول الشعوب إلى أرقام في لعبةٍ لا ترى نهايتها. وما الأحواز الجريحة، ولا كردستان المعلقة بين الحدود، ولا أذربيجان القلقة على تخوم الإمبراطوريات، إلا شظايا في مرآةٍ مكسورة تعكس مأساة الشرق كله؛ مأساة الشعوب التي تبحث عن هويتها وسط صراع الهويات.غير أن أكثر ما يثير السخرية السوداء في هذه الحكاية الطويلة هو أن كل الأطراف تدّعي الدفاع عن المظلومين، بينما المظلوم الحقيقي هو الإنسان البسيط الذي يعيش بين المطرقة والسندان؛ بين دولةٍ ضعيفة لا تحميه، وميليشياتٍ قوية لا ترحمه، وقوى إقليمية تتحدث باسمه بينما تستخدمه وقودًا لمعركة النفوذ. وهكذا يصبح الوطن نفسه ساحة حربٍ مفتوحة، ويصبح المواطن شاهدًا على زمنٍ غريبٍ تتجاور فيه الشعارات الكبيرة مع الحقائق الصغيرة، وتعلو فيه خطابات التحرير فوق أنقاض المدن.لقد صار الشرق اليوم مثل سفينةٍ مثقوبة في بحرٍ هائج؛ كل طاقمٍ فيها يصرخ بأنه القبطان، بينما الماء يتسلل إلى القاع ببطءٍ قاتل. وكلما اشتد الصراع على القيادة ازداد الشرخ في جسد السفينة، حتى يكاد البحر يبتلعها. وفي هذه اللحظة بالذات تظهر الحقيقة التي يخشاها الجميع: أن أخطر احتلالٍ ليس احتلال الأرض، بل احتلال الإرادة، وأن أخطر تقسيمٍ ليس تقسيم الخرائط، بل تقسيم العقول حتى يتقاتل أبناء البلد الواحد باسم مشاريع لا يعرفون نهايتها.ومع ذلك، فإن التاريخ يعلمنا درسًا لا يشيخ؛ أن الإمبراطوريات التي تُبنى على الفوضى لا تعيش طويلًا، وأن الممالك التي تُشيّدها البنادق في الظل سرعان ما تبتلعها الظلال نفسها.فالشرق الذي أنجب الحضارات قادرٌ في لحظةٍ ما على أن ينهض من تحت الركام، لأن الشعوب مهما طال ليلها لا تفقد غريزة البحث عن الفجر. وعندها فقط ستكتشف هذه الممالك الخفية أن الأرض التي ظنتها ملكًا لها لم تكن سوى مسرحٍ مؤقتٍ في روايةٍ أطول من عمر الطغاة، روايةٍ يكتبها التاريخ ببطءٍ لكنه لا يخطئ في نهايتها.
Kraljevstva sjene kada proždir-u svoje domovine
Hamed Al-Dabjani
Na Istoku, gdje su se civilizacije rađale uz obale rijeka i gdje je čovjek na glinenim pločama zapisivao svoje prve mitove, u modernom je dobu nastala druga, mnogo mračnija i okrutnija legenda: legenda o skrivenim imperijima koji ne objavljuju svoje granice na kartama, nego ih crtaju u krvi naroda i učvršćuju u pamćenju razaranja. Imperiji se više ne grade samo vojskama kao u starim vremenima danas se grade politiziranim ideologijama i naoružanim skupinama nalik duhovima — nemaju domovine osim razaranja, nemaju doktrine osim širenja, i nemaju zastave osim kaosa koji odijevaju u odoru spasenja.
Već desetljećima se arapska regija vodi kao golema šahovska ploča kojom upravljaju skriveni prsti, vješti u dugotrajnoj igri strpljenja i čekanja dok se države ne umore, vojske ne ostare, a društva ne oslabe. U tom trenutku ti tihi imperiji ulaze u iscrpljene gradove poput noći koja ulazi u otvorene kuće — bez buke, ali ostavljajući za sobom teške sjene koje se teško raspršuju.
Tako su se Arapi iznenada našli u političkom labirintu nalik šumi: tisuće pušaka, deseci zastava i stotine govora koji govore u Božje ime, ali ne čine ništa osim širenja groblja.
Neke arapske prijestolnice posljednjih su godina postale poligoni za testiranje dugoročnog projekta — projekta koji je savladao umijeće pretvaranja države u praznu ljušturu, vlasti u odjek, a društva u politička plemena koja se međusobno bore za mrvice suvereniteta. Više nije nužno okupirati zemlju učinkovitije je okupirati odluku, a još pametnije natjerati same stanovnike zemlje da postanu čuvari vanjskog projekta — da podižu njegove parole, brane ga i bore se za njega, dok vjeruju da brane vjeru, povijest ili neku povijesnu nepravdu.
Tako se grade moderni imperiji — ne samo topovima nego i razgradnjom svijesti te njezinim ponovnim oblikovanjem, dok čovjek ne postane vojnik u ratu čiju istinu ni sam ne poznaje.
U središtu tog labirinta pojavio se osebujan politički model — model koji miješa religiju i vlast, miliciju i državu, trgovinu i rat, do te mjere da je postalo teško razlikovati vladara od trgovca, vjerskog vođu od zapovjednika frakcije, vojnu farmu od naftne tvornice, zatvor od vojnog stožera.
Tako je nastalo čitavo gospodarstvo u sjeni — gospodarstvo kojim ne upravljaju zakoni država nego zakoni oružja, koje ne mjere tržišni pokazatelji nego ravnoteže moći.
Iz ruševina su se pojavila mala nevidljiva kraljevstva: kraljevstva ukradene nafte, otvorenih granica i poslova sklopljenih u mraku. Tako je poneko selo dobilo utjecaj jednak utjecaju gradova, a neki skriveni vođe gospodarstvo usporedivo s gospodarstvom država.
Ako prizor promatramo očima povijesti, otkrit ćemo da regija nikada nije bila samo poprište sukoba vojski, nego uvijek i sukoba velikih projekata koji se hrane slabošću država. Kada država propadne, počinje doba projekata svaki projekt širi svoje niti kroz geografiju poput pauka u napuštenim kutovima.
Gradovi tada postaju čvorovi u većoj mreži, a narodi brojevi u igri čiji se kraj ne vidi. Ranjeni Ahvaz, Kurdistan razapet između granica i Azerbajdžan koji tjeskobno živi na rubovima imperija — sve su to krhotine razbijenog zrcala koje odražava tragediju cijelog Istoka: tragediju naroda koji traže identitet usred sukoba identiteta.
Najveća crna ironija u toj dugoj priči jest da se sve strane predstavljaju kao branitelji potlačenih, dok je stvarni potlačeni običan čovjek koji živi između čekića i nakovnja: između slabe države koja ga ne štiti, moćnih milicija koje ga ne štede i regionalnih sila koje govore u njegovo ime dok ga koriste kao gorivo za borbu za utjecaj.
Tako sama domovina postaje otvoreno bojno polje, a građanin svjedok čudnog vremena u kojem se velike parole uzdižu iznad ruševina gradova, dok se stvarnost raspada pod njihovom težinom.
Istok danas nalikuje probušenom brodu na uzburkanom moru: svaka posada viče da je ona kapetan, dok voda polako i smrtonosno pro-dir-e u trup. I što je borba za vodstvo žešća, to je pukotina u brodu veća, sve dok more gotovo ne proguta cijelu lađu.
U tom trenutku pojavljuje se istina koje se svi boje: najopasnija okupacija nije okupacija zemlje nego okupacija volje a najopasnija podjela nije podjela karata nego podjela umova, dok se ljudi iste zemlje međusobno bore u ime projekata čiji kraj ne poznaju.
Ipak, povijest nas uči lekciji koja ne stari: imperiji izgrađeni na kaosu ne traju dugo, a kraljevstva podignuta puškama u sjeni na kraju progutaju vlastite sjene.
Istok koji je rodio civilizacije sposoban je jednoga dana ustati iz ruševina, jer narodi — ma koliko duga bila njihova noć — nikada ne gube instinkt traženja zore.
A tada će ta skrivena kraljevstva otkriti da zemlja za koju su mislila da je njihova nikada nije bila više od privremene pozornice u priči duljoj od života tirana — priči koju povijest piše polako, ali nikada ne griješi u njezinu završetku.
#حامد_الضبياني (هاشتاغ)
ترجم الموضوع
إلى لغات أخرى - Translate the topic into other
languages
الحوار المتمدن مشروع
تطوعي مستقل يسعى لنشر قيم الحرية، العدالة الاجتماعية، والمساواة في العالم
العربي. ولضمان استمراره واستقلاليته، يعتمد بشكل كامل على دعمكم.
ساهم/ي معنا! بدعمكم بمبلغ 10 دولارات سنويًا أو أكثر حسب إمكانياتكم، تساهمون في
استمرار هذا المنبر الحر والمستقل، ليبقى صوتًا قويًا للفكر اليساري والتقدمي،
انقر هنا للاطلاع على معلومات التحويل والمشاركة
في دعم هذا المشروع.
كيف تدعم-ين الحوار المتمدن واليسار والعلمانية
على الانترنت؟